Doping - Prim. mr. sc. Željko Šućur

Ovogodišnji Tour de France pokazalo se, obilovao je mnogim dopinškim aferama. Ponukani time odlučili smo razgovarati sa liječnikom za kojeg kažu da je Alfa i Omega kada je riječ o poznavanju dopinga. Prim. mr. sc. Željko Šućur bio je reprezentativac u tri sportske discipline, te je višestruki prvak Hrvatske u bodybuildingu, sportu u kojem je upotreba steroida normalna stvar, no ne i u slučaju Dr. Šućura.

Nije bilo lako odrediti vrijeme za interview. Cijeli Zagreb je na godišnjem odmoru, pa dr. Šućur provodi i po 12 sati na dan sa svojim pacijentima u privatnoj ordinaciji opće prakse. Ipak, dr. Šućur je odvojio 40 minuta i porazgovarao o svemu što nas je zanimalo. Gospodin Šućur nam je u kratko vrijeme otkrio apsolutno sve vezano za doping u sportu, objasnio nam je mistični svijet biciklizma i naučio nas je čitati između redova.

G: Dr. Šućur, jeste li upoznati sa situacijom u Tour de Franceu?
Š: Jasno, dobro sam upoznat sa situacijom, jer kao i sve druge sportove, tako i biciklizam pratim već duže vrijeme. Moram reći da je cijela ova priča koja se spominje oko izbacivanja cestovnog biciklizma iz Olimpijskog programa besmislena. Pa ne možete kažnjavati čitav sport, ako imate određeni broj ljudi koji vara i poseže za dopingom. Treba ukloniti te koji varaju, a ne cijeli sport.
Dopustite da vam odgovorim protupitanjem: Uzmite veslanje kao jednako naporan sport i recite mi jeste li ikada čuli za ikakvu aferu u veslanju? Jasno da niste, jer se u biciklizmu i triatlonu uvriježilo to varanje od početka.

G: Ne postoje li tu onda kontrole koje kontroliraju momčadi i vozače na treningu?
Š: Jasno da postoje. Imate jako stroge kontrole prije velikih utrka, a nacionalni savezi su dužni testirati vozače. Otkrićem dopinga kod pojedinog vozača, kažnjava se pojedinac, ali i savez, gubi se lova, sponzori, svi gube. Savez je dužan prijaviti međunarodnim savezima ili organizacijama sve što je sumnjivo.
Osim toga sportaš mora u programu rada navesti točno gdje se nalazi u određenom trenutku priprema. Tako je sa Toura izbačen Rasmussen; rekao je da je u Meksiku, a viđen je u Italiji, nema tu muljanja.

G: Ima li dopinga više sada nego prije?
Š: U biciklizmu je dopinga prije bilo isto koliko i sada, možda i više, samo što to nije izlazilo na vidjelo. Danas su kontrole učestalije i puno kvalitetnije, a sportaši posežu za svakakvim sredstvima oporavka. Čak se nekad događa da sportaši ni ne znaju što uzimaju, jednostavno to je politika momčadi za koju nastupaju. Oni im kažu popij ovo, a tablete su zapakirane bez oznaka, nažalost i to se radi.
Sklon sam vjerovati da je izjava Ben Johnsona da su od osam sprintera njih osam bili dopingirani na utrci na 100m 1988., zapravo točna izjava; to je po mom osobnom sudu bila čista namještaljka. To govori da je doping prisutan jako dugo u sportu, a reću ću vam da doping nikada nije pomogao netalentiranom sportašu. Doping će učiniti da se rezultat u sprintu na 100 m popravi za jednu stotinku, doping neće popraviti rezultat za cijelu sekundu. Peto mjesto za te sportaše znači biti luzer, a oni su spremni učiniti sve za pobjedu.

G: Objasnite nam malo pojam dopinga.
Š: Ugrubo, kada svi neurološki, fizički i psihički simptomi kažu da je opterećenje na kritičnoj razini tada sportaš obično prestane sa opterećenjem. Dopingirani sportaš ne staje, on ide do onih granica do kojih nedopingirani sportaš ne bi mogao doći. Međutim, doping ima i druge pojavne oblike, ubrzanje oporavka npr., prikrivanje... Tako ne čudi da većina dopingiranih sportaša brzo odlazi u smrt nakon prestanka karijere. To je logično, cijeli si život na nekim preparatima i sada bi trebao odjednom prestati. Zašto su Pantanija našli mrtvog u sobi prepunoj cuge i kokaina?

G: Kolika je razlika između dopingiranog i nedopingiranog sportaša, kako prepoznati simptome?
Š: U suštini sve je veoma jasno, ali mnogo puta kontrole znaju da je sportaš kriv, no ne mogu mu dokazati krivnju. Tu nastaje problem; što se ta osnovana sumnja zasad ne kažnjava dovoljno. Tu se često radi o tolikim deformitetima čeljusti i tijela uopće da nema dvojbe o dopingu. Recite mi što kada vi vidite ženu i uvjereni ste da je to muškarac? To nije doping, a žena ima u sebi pet puta više testosterona nego što bi trebala. Žene su tu spomenute samo zbog očitijeg primjera, ali ako hoćete, sjetite se Zdeneka Zemana koji je prije nekoliko godina bio pribijen na zid jer je rekao: ''Ako ne vjerujete meni da je doping učestao, pogledajte slike'', na kojima isti igrač par godina unatrag izgleda kao neki skroz drugi igrač danas.

G: Da se malo vratimo na Tour de France, jer ljudima to varanje izgleda kao veoma komplicirana igra lopova i policije, u kojoj se na zna tko je lopov, a tko policajac. Kojim se sve vrstama dopinga danas služe biciklisti?
Š: Postoji veliki spektar korištenja dopinga, ali krenimo redom. Prvi su takozvane dizalice, najčešće amfetamini koje ne dopuštaju isključivanje, nema prestanka rada ni u kritičnoj fazi opterećenja.

Drugu skupinu čine steroidi, najčešće testosteron koji služi povećanju muskulature, ali tragovi dugo ostaju u tijelu, pa se izbjegava njihovo korištenje. Spektroskopijom se mogu otkriti tragovi i 4-6 mjeseci nakon uzimanja.

Treća velika skupina je hormon rasta, najčešće peptit, koji ima kratak poluživot i teško ga se otkriva. On ostaje u tijelu samo tri dana i nakon toga nestaje, tako da ga sportaši stalno uzimaju i nisu pozitivni na doping kontroli. Najeklatantniji primjer su Carl Lewis i Florence Griffit Joyner, osobe sa izrazitim prognacijama čeljusti. Nuspojava hormona rasta je kratak život, jer rastu mišići i kosti, ali raste i sve drugo, kao npr. srce, dok krvne žile ne prate taj rast pa osoba doživi infarkt. Kada su Florence pronašli mrtvu ugušenu u vlastitoj bljuvotini u 38. godini imala je ogromno srce sa preko 100 mikroinfarkata u sebi.

Četvrta metoda je ona koju su koristili nogometaši Njemačke na prvenstvu Europe protiv Jugoslavije, kada su negativan rezultat od 0:2 preokrenuli najprije u 2:2, te na kraju u 4:2, istrčavši na teren u produžecima kao da su tek počeli igrati. Koristili su autotransfuziju krvi; uzmete im pola litre krvi i onda ih pošaljete na visinske pripreme, na kojima čak i ne mogu trenirati jer im fali i zraka i krvi, pa im nakon dva tjedna vratite krv natrag i onda imaju višak crvenih krvnih zrnaca, jer tijelo bez krvi pojačava njihovu proizvodnju. Danas vi imate EPO (eritropoietin) koji sam potiče stvaranje krvnih zrnaca, a njegovo otkrivanje vidljivo je pomoću hematokrita, jer omjer krvnih stanica i krvi mora biti oko 0,42, a mnogi biciklisti imaju povećani čak do 0,49. Konačni rezultat opet može biti tromboza, embolija, smrt.

Peta skupina metoda su takozvana prikrivanja, npr. diuretik da se razrijedi urin, ili blokatori receptora koji prikrivaju otkrivanja.

G: Biciklisti izdržavaju ogromne napore koje bi bilo moguće izdržati, ali ne tim intenzitetom da nema dopinga, ima li takav biciklizam uopće smisla?
Š: Veliki Eddy Merckx je jednom prilikom rekao: ''Ne možete jesti kruh i paštetu i osvajati Tour de France''. Time je rekao zapravo sve. Doping je u biciklizmu prerastao granice normale. To više nema smisla. Vinokourov padne na jednoj etapi i sav je polomljen, a na druge dvije sa šavovima osvoji prvo mjesto i to na najtežem usponu. Vi nemate pojma koliko ''pain blokatora'' on mora uzeti.

G: Može li se nedozvoljeno sredstvo podmetnuti?
Š: Profesionalcima se teško može podmetnuti jer oni uzimaju hranu i piće koje je strogo kontrolirano. Nema šanse da jedna Janica Kostelić npr. popije piće iz već otvorene boce npr. S druge strane imate Floyd Landisa za kojeg sam uvjeren da mu je testosteron podmetnut. U tim krugovima opet ima niz podmuklih igara pa je sve moguće. Čovjek je bio testiran 16 ili 17 puta prije toga i to po nekolio puta na dan. Uvijek je bio negativan na testovima i onda usred natjecanja mu otkriju neobično veliku količinu testosterona u tijelu. Koji bi luđak išao uzimati ikakvu supstancu u toku natjecanja, a kamoli testosteron, za koji se zna da ostaje u tijelu nekoliko tjedana. Landisu su doping pronašli i on je kažnjen, nitko te ne više ne pita je li ti podmetnut.
Mogu vam reći i da to čuđenje i zgražanje kod nekih sportaša uopće nije glumljena faza jer neki uopće ne znaju što uzimaju. Ali liječnici koji se time bave u pravilu znaju je li doping uziman svjesno ili ne, zna se tko je sumnjiv, a tko ne i to sve zahvaljujući čestim kontrolama.

G: Koliku igru igraju veliki lobiji?
Š: Igraju veliku ulogu jer je i lova koja se vrti velika. Svi dobro znaju da je Olimpijska medalja Hrvatske reprezentacije iz Barcelone 1992. zapravo zlatnog sjaja. Tadašnji Dream Team je jedina momčad koja je izbjegla doping kontrolu, da ne bi izašlo na vidjelo da ih je pola bilo na koki i na marihuani. Od tada ih nema nigdje. No, uvjeren sam da će se sve promjeniti jer nitko nije sveta krava. Primjer Jolande Čeplak je najsvježiji primjer.

G: Zašto Hrvatska ima tako malo biciklista na velikim natjecanjima?
Š: Sad ću vam reći zašto naših biciklista nema u svjetskom vrhu. Zato jer je to ogromna mašinerija koja guta novce i novce. Timovi imaju cijelu ekipu ljudi koja radi zadatke i nekoliko sati nakon utrke. Razgovor s Miholjevićem otkrio je kako u velikim momčadima vozač onoga trenutka kada otkači nogu iz klipsera odmah poliježe na stol. Tada mu vade perifernu krv iz uške i analiziraju koliko kojih tvari u tijelu nedostaje. Točno toliko i toliko Kalija, Magnezija, Željeza... Nakon toga se spravljaju pripravci koji nadomještaju izgubljene tvari. To sve košta jako puno novaca, iza njih su laboratoriji.

G: Doping u Hrvatskoj?
Š: Hrvatska je dno dna što se dopinga, odnosno dopinških supstanci tiče. To je zadnja šupa bez imalo svjetla u njoj i mislim da nam je ekvivalent jedan Meksiko. To su najtoksičnije tvari koje ljudi ulijavaju u organizam, kao npr. metani i testosteroni koji uzrokuju jedino sterilnost. Čovjek može jednostavno doći i kupiti na litre testosterona, užas!

G: Kada smo već kod sterilnosti, utječe li na nju sjedenje na biciklu ili uzimanje testosterona?
Š: Pritisak na sjemene kanale sigurno utječe na sterilnost, ali i ovaj drugi faktor, jer kada vi unosite testosteron u organizam, a ima ga već dovoljno, tada tijelo reagira prekidom proizvodnje vlastitog testosterona.

G: Vjerujete li u pobjedu pravde nad dopingom, Patrice Clerc iz ASO-a upravo je to i izjavio nedavno, kao i Christian Proudhomme, direktor Tour de Francea, koji je dodao da problem Toura nije taj da je Tour težak, već taj da svi žele biti pobjednici?
Š: Ja iskreno vjerujem u pobjedu nad dopingom. Sada ću vam dati jednu ekskluzivu, jer ne znam žašto nitko o tome ne piše: Najvažnija stvar koju je donio Jacques Rogge jest ta da se sada uzorci sportaša čuvaju 10 godina u bazi podataka, za slučaj da se otkrije neka nova metoda, tj. doping test. Tada se sportaš može kazniti i retrogradno, dakle ako mu se ustanovi pozitivnost na neku tvar on gubi osvojene medalje, reputaciju i čast. Ta kazna u stilu one Židovske: '''Dao Bog da imao, pa nemao'', je najgora kazna.

G: Slučaj sa PGO-om?
Š: PGO metoda je otkrivena sasvim slučajno, kada se jedan od sudionika u varanju obratio svima i medijima i kontrolama, vjerojatno jer mu je bilo dosta svega. Tada su razotkriveni mnogi sudionici, sportaši i mnogi su kažnjeni.

G: Što je s Lance Armstrongom, neki ga vole, neki pljuju?
Š: Ti ljudi zaista čine svinjariju. Lance Armstrong je čovjek koji je imao rak testisa, čovjek koji je izgubio svoje testise i čovjek koji će vjerojatno do kraja života morati uzimati lijekove protiv raka testisa. Jedino zašto danas on ima djecu je to da je zamrznuo svoju spermu na vrijeme i iz tog je sjemena kasnije dobio djecu. Kada čovjek boluje od opake bolesti jasno da su mu dozvoljene neke tvari koje drugima nisu, ali pitati ću vas: Biste li vi radije osvojili Tour de France ili da vam odrežu testise?

G: Kako vidite rješenje dopinga u sportu, hoćemo li zauvijek ovako?
Š: Ne, rješenje je jednostavno; povećajte kazne i smanjiti ćete doping. Da vidimo, bi li se biciklisti upuštali u doping kada bi kazna bila doživotno izbacivanje iz biciklističke federacije ili unije. Želim reći da sport za nekoliko godina vidim u dvije skupine: Jedan čisti i potpuno bez dopinga sa doživotnom suspenzijom i drugi potpuno libelaran gdje će svatko moći uzimati što god hoće. Takav sport će također biti zanimljiv jer će ljude zanimati dokle ti ''ljudi-čudovišta'' mogu dospijeti. Je li rekord u skoku u dalj 9.20 ili 9.30, u svakom slučaju nitko neće moći skočiti 9.50 jer bi im hvatišta mišića i zglobovi popucali istog časa. Ti ljudi bi živjeli maksimalno 30-35 godina, jer se protiv prirode ipak ne može.

G: Dr. Šućur, zaista nam je zadovoljstvo što smo s vama popričali o inim temama, hvala vam na tome.
Š: I meni je bilo zadovoljstvo, pozdrav vašim čitateljima.

JB