Giornal - tvoj svijet u realnom vremenu

Natalie Imbruglia
"Glorious: The Singles 97-07"

Nekoliko hitova, nekoliko novih pjesamaTeško mi je povjerovati ili pomiriti se sa činjenicom da je od vremena kad sam prvi put vidio spot za pjesmu "Torn" prošlo 10 godina. Bila je to Natalie Imbruglia, sitna cura poluduge kose, koja je u to vrijeme još igrala na kartu simpatičnosti, bez da je pokazivala guzicu ili isklesani trbuh.

Još je jedna od onih koje su se proslavile svojim prvim hitom, a koji uopće nije njihova pjesma. Ali, ne možemo joj puno zamjeriti, jer je dogurala do karijere od 10 godina i nakon samo tri albuma već je izbacila 'best of'.

Nikad neću biti ljubitelj takvih kolekcija, pogotovo radi činjenice da se radi o nekakvom gemištu hitova i novih stvari. Koji je razlog? Njen pad u medijima, pa se izdavač odlučio nekoliko njenih hitova izdati ponovo u društvu radio friendly hitova, ili je ona jednostavno stala na pet novih pjesama i nije imala više ideja?

Budući da će novi album izaći na proljeće (počela je raditi na njemu još 2005.), logično je da ipak na neki način naprave ono što svi rade - komercijalno obilježe dekadu i naprave još troška fanovima.

"Torn" su čuli svi, i taj veliki hit omogućio joj je da se pretvori u foto-model, glumicu, plesačicu pjevačicu, i da se u nekim trenucima prošeće po fancy zabavama s Lenny Kravitzom. Danas, nakon 'hitića' poput "Shiver", "Wrong Impression" i "Counting Down the Days" skrasila se s pjevačem Silverchaira - Danielom Jonesom (producirao i s njom napisao neke stvari).

Kombinacija Alanis Morissette i Sheryl Crow najbolje se osjetila na pjesmicama "Wishing I Was There" i "That Day", i tu je najbolje pokazala da se ne namjerava prodavati, nego pisati i pjevati simpatične soft-pop-rock pjesme potekle iz tople Australije. No, ono što je zaslužilo malo detaljniji osvrt su spomenute nove pjesme.

Hoće li one biti dio novog nadolazećeg albuma, ne zna se, ali i na njima je pokazala sposobnost hvatanja nečije koncentracije melodičnim kiticama i refrenima. Novi singl "Glorious", pametno i uobičajeno stavljen je na početak albuma, a zvukom se vraća onom bezbrižnom pozitivnom stavu s albuma "Left of the Middle".

"Be With You" je dinamična stvar s ritmom iz 80-ih, a "Amelia" i "Against the Wall" su onako 'ni na nebu ni na zemlji' pjesmice nevrijedne prevelike pažnje.

"Stuck on the Moon" je laganica s dobrim ritmom i klavirom, i tu je zatvorila krug svega što se od nje očekuje. Nije ništa novog otkrila, već je izdala kratki polualbum upotpunjen starim hitovima, i svaki fan novim stvarima morao bi biti zadovoljan.

Izdanje kao skup pjesama je odlično, jer je Natalie svojim stilom sigurno stvorila određeni respekt i napravila nekoliko dobrih pop pjesama koje će obilježiti određeni vremenski period. Ali, samo izdanje, za nas, neiskvarene duše ljubitelja glazbe, nema smisla jer se sa svime zbilja moglo pričekati nekoliko mjeseci pa bi ovih nekoliko novih pjesama svoje mjesto našlo na novom albumu. Ovako, nije prestala stvarati glazbu, niti je umrla, niti je prestara i preoronula da je se ne bi usudili staviti na MTV, pa mislim da je 'best of' skroz nepotreban.

Ali, ipak je ovo 14 pjesama koje bi se morale naći u većini jednostavnih nezahtjevnih CD kolekcija. Ako ne drugačije, onda barem u ovakvoj kombinaciji.

(Muzika.hr)

Manu Chao 
"La Radiolina"

Prošlo je šest godina otkako je Manu Chao (punim imenom Jose-Manuel Thomas Arthur Chao), izdao svoj posljednji studijski album, a ono što nam ovog puta donosi umnogome je drugačije od svega što smo dosad čuli.

Ovaj antiglobalist, inače bivši član grupe Mano Negra (koja ga je i lansirala u zvijezde na područjima Europe i Amerike), odrastao je u zajednici umjetnika i intelektualaca i, učen moralnim vrijednostima od strane roditelja, danas se zalaže za socijalnu i kulturnu jednakost te mir u svijetu.

"La Radiolina" (što na talijanskome doslovce znači 'mali radio') svoje korijene vuče iz alternativne latino glazbe, ritmičnog rocka, funka, rumbe i španjolskog flamenga, a u segmentima sadrži i zvukove reggae-ska glazbe i salse popraćene stihovima na engleskom, francuskom, portugalskom, arapskom i najčešće španjolskom jeziku.

Sama glazba podosta je snažnija od one koju Manu Chao inače izvodi jer joj veliku podršku pruža zvuk distorzirane gitare (u izvedbi Madjida Fahema) te pojava tematskih zvukova, poput sirena, koji se provlače kroz većinu pjesama.

Ono što je neobično kod ovog albuma je to da mnoge pjesme, poput "13 Dias", "Besoin de la Lune", "Politik Kills", "Mundoreves" i "Y ahora que", sadrže jednake akorde, iako im glazba nije potpuno identična; isto kao što "Rainin' in Paradize", "El Kitapena", "Siberia" te "Panik, Panik" imaju jednaku pozadinsku melodiju. S namjerom da  identičnu glazbu provlači kroz više pjesama, Chao stvara svojevrsnu hipnotičku melodiju koja teško izlazi iz uha.

Tako je "Piccola Radiolina" samo produženi instrumental pjesme "Mala Fama", a stvar "Sone otro mundo" skraćena verzija od "Otro Mundo". "Rainin' in paradize", za čiji je videouradak zaslužan srpski redatelj Emir Kusturica, bio je prvi izdani singl koji je slušateljima bio dostupan nešto prije puštanja albuma na tržište.

Kod Manua Chaoa fascinantno je da bez obzira na to što je svjestan sive slike svijeta u kojem živimo (i o kojem i pjeva), o svemu govori vrlo optimistično. "La Radiolina", za čiju se produkciju i tekstove pobrinuo sam Chao, istodobno je vesela i kritična. Za temu većine pjesama uzima teško ratno stanje u svijetu, a u pjesmi "Tristeza Maleza" izravno se obraća i predsjedniku Bushu, upozoravajući ga na 'beskrajnu tugu u svijetu' ('...it's no democracy, that just because it's a U.S. country... infinite sadness-wind of Washington...').

Meni osobno omiljena, "Me liama calle" ('They call me street'), jedan je od rijetkih uradaka što zvuče izvorno 'manučaovski'. To je pjesma koja je u originalu napisana za film "Princesas" (2005.), a govori o teškom životu prostitutki na ulicama Madrida ('...for the rest of the life and without pay... my love is not for rent...').

Bez obzira na ozbiljniju tematiku sve su pjesme poput dječjih brojalica što vjerno prate velike hitove jednog od najuspiješnijih latino izvođača današnjice - tjeraju prste da lupkaju i tijelo da se giba u ritmu glazbe. Zato ga i volimo.

(S.H./Otvoreni.hr)

Kosheen, Zagreb, Aquarius, 4.11.2007.

Bristolska drum'n'bass skupina Kosheen nakon četiri godine vraća se pred zagrebačku publiku kako bi 4. studenog u klubu Aquarius predstavila novi, treći studijski album "Damage". Kosheen su zvuk iz studija ponovo vjerodostojno transformirali na pozornice diljem svijeta, čemu smo svjedočili ovog travnja u Bernu.

Već s prvim albumom, "Resist" i hitovima "Catch," "Hide U" i "Hungry" osvojili su titulu 'jedne od najvećih glazbenih atrakcija iz Velike Britanije'. Brzo su osvojili naklonost kritičara i veliki broj obožavatelja. Kombinacija različitih stilova, poput drum'n'bassa, dancea i popa, dovela ih je do vrhova svjetskih top lista.

Iako sljedeći album, "Kokopelli", nije izazvao toliko oduševljena među publikom kao prethodnik, Kosheen su i dalje održali reputaciju odličnog live benda, a novi album "Damage" i turneja trebali bi dokazati da Kosheen nisu skupina za 'jedno ljeto'.

U nedavnom intervjuu Sian Evans, pjevačica benda, obećala je da će se sigurno vratiti pred hrvatsku publiku - obećanje ispunjeno.

Cijena ulaznice iznosi 170 kuna, a možete ih nabaviti na prodajnim mjestima Eventima (u Zagrebu Berislavićeva 13) - (link na muzika.hr - Kupovina ulaznica), a u novootvorenom zagrebačkom ticket shopu u Importanneu - Kartomlat možete ih nabaviti po 160 kuna.

(Muzika.hr)