Mustafa Nadarević - Otvoreno o porocima, ženama i rastrošnosti

02.03.2010 17:00 Starost: 7 yrs

Jedan od najcjenjenijih hrvatskih glumaca otvoreno govori o svojoj karijeri i porocima, rastrošnosti i lijepim ženama te sličnostima koje ima s čangrizavim Izetom, glavnim likom koji glumi u popularnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”

Ne voli me fotoaparat. Na svim slikama izgledam kao čisti kreten. Pred kamerom ili na pozornici zaštićen sam i sakriven likom koji igram. Ima dovoljno radoslikačica i radoslikača koji se vole iz čista mira smijati i pozirati na raznim tepisima, baš zbog toga gotovo nikamo i ne izlazim” - sasvim iskreno nam objašnjava Mustafa Nadarević zašto ga ni nakon dva sata razgovora u Kavkazu nemamo šanse nagovoriti da ga fotografiramo s HNK u pozdini.

Ni to što nakon više od 40 godina uskoro odlazi iz te kazališne kuće nije mu nikakav argument. Nerado daje intervjue:

- Živa mi je muka čitati besmislice koje sam navaljao, pa se zatim ko som izvlačiti iz novinarske mreže u koju sam se dao tako lako uhvatiti. Nije lako ni pametna čovjeka autorizirati, a kamoli ovaj somovski intervju bez glave i repa. Stalno razmišljam zašto sam rekao ovo, zašto ono i još me k tome cijelo vrijeme guZi ovo Zeznuto slovo Z koje se na moju nepismenu žalost sakrilo na dnu lijeve strane nove tipkovnice. Umjesto da čitam neku dobru knjigu, ja se dvoprsto satrah krvavo se boreći s novom tipkovnicom. Možda baš zbog toga i nisam nikad polemizirao s nekim ljudima koji su me napadali ne samo na stranicama kulture, nego i na stranicama unutarnje politike. Uvijek ih ljubazno pozdravim i zahvalan sam im što zbog njih nisam umarao svoja dva srednja prstića. Bez ispraznih polemika u ovim godinama mirno spavam, a to je vjerujte mi, fantastično - kaže Nadarević i kuca u drvo upravo srednjim prstićem.

U Kavkaz je stigao ravno iz Ljubljane gdje rijetke slobodne dane provodi sa svojom velikom ljubavi, Slavicom.

- Pali mašinu - govori sa smješkom gledajući u diktafon kao da nas želi uvjeriti da mu promet nije pokvario raspoloženje.

- Gužva je najmanje zlo... Naučen sam trpiti i iz sebe crpiti ogromnu količinu tolerancije, mira, razumijevanja i optimizma. I dan danas mislim da ima vremena. U 67. godini imam energije, entuzijama i veselja za kreveljenje, beljenje, cerenje, plakanje, pretvaranje, majmunisanje, izigravanje i igranje, s tom velikom laži, a u isto vrijeme i strašnom istinom koja se zove gluma. Moja politika i zastava je teatar, film i televizija. Oni daju smisao mome profesionalnom životu i radit ću dok god budem mogao - govori velikan hrvatskoga glumišta koji već tri godine naciju zabavlja kao Izet Fazlinović u seriji ”Lud, zbunjen, normalan”.

Je li vam bilo naporno snimati seriju?

- U ovim godinama mi je baš trebala jedna tako naporna serija da vidim kako i koliko me slušaju tijelo i mozak. Gledao sam slovensku skijašicu Petru Majdič koja je u Kanadi na trenigu pala u rupu duboku gotovo četiri metra, polomila rebra i tako teško ozlijeđena trčala tri puta 1500 metara do Olimpijske bronačane medalje! Ta bi žena trebala dobiti zlatnu medalju za hrabrost. Nije mi ni na kraj ove moje šašave pameti da se uspoređujem s tako fantastičnom sportašicom. Spominjem to samo zato što nam takvi ljudi daju snagu i potiču nas na surovu borbu za življenje. Moj posao u seriji je pjesma u odnosu na velikanku svetu Petru, no ipak radi se dnevno i po 12. sati. Treba nešto večerati pa onda satima nastaviti s radom, smišljati kako najbolje Feđinu rečenicu prilagoditi tom ludom Izetu, i to interpretirajući po tko zna koliko puta, i na kraju nabubati, e da bi se sutra moglo igrati! Za vrijeme snimanja u prosjeku spavam 4 do 5 sati, iako mi je potrebno skoro duplo.

Jeste li spremni pozdraviti se s Izetom Fazlinovićem?

- Pozdravljam se ili, bolje rečeno, rastajem se od većine likova koje sam tumačio u gotovo pola stoljeća glumačkog ludovanja jer morate znati da sam dugo godina bio amater u Riječkom kazalištu “Viktor Car Emin”. Ha, takav je život: pozdraviš se s jednim likom i onda, ako imaš srećice, iza ugla naletiš na drugi. Ali, teška ću se srca rastati od cijele divne ekipe koja je prema meni bila i više nego sjajna.

Živite na relaciji Zagreb – Sarajevo - Ljubljana?

- Točno. U Sarajevu su mi unajmili stan u Hrasnici blizu studija da ne gubim vrijeme u prometu. Imam malo vremena za odlazak onamo, jedino kad snimamo eksterijere. Što možemo, ljudi što su stariji, postaju odgovorniji. Neki poput mene kasno sazriju.

Rekli ste za sebe da ste u studentskim danima bili neozbljni, mladi, nadobudni kretenčić…

- To je blago prema onome što bih sve o sebi mogao izgovoriti. Izet Fazlinović bi rekao: “apsolutni konj, idijot, đubre jedno neodgovorno, smrad, govno pasje”… Nekom u životu ranije dođe iz guzice u glavu, nekome kasnije, a nekome zauvijek ostane dolje. Meni se penje prema gore, ali još uvijek znam napraviti glupost.

Nakon prve sezone serije “Lud, zbunjen, normalan” rekli ste da vas Izet neće obilježiti više od Duje iz Veloga mista.

- Da budemo načisto, to je zabavno-humoristička serija koja nedvojbeno ima svoje gledatelje na svim prostorima bivše Juge. Svjestan sam da ponekad prešarafim, ponekad ne zašarafim, nesretan sam nekom snimljenom scenom, interpretacijom, ritmom rečenice, gegom. Znani su mi moji nedostaci. Ali jednostavno si moram to oprostiti zbog brzine snimanja. Normalno je da će me obilježiti 96 epizoda koje se bjesomučno repriziraju pa na nekim televizijama čak i bez odjavne špice, da bi ostalo što više prostora za reklame. Čvrsto s dvije noge stojim na zemlji i ta je uloga samo dio puta u mojem glumačkom životu.

Je li vam drago što vas ljudi vole?

- Samo bi budala rekla da joj nije drago što ljudi vole ono što radi. Ne smeta mi slikati se s ljudima na ulici i davati autograme jer je to dio posla. Nikad nisam bio grub i neugodan. Najdraži mi je bio susret s jednom djevojčicom od dvije i pol godine koja je s roditeljima došla u kazalište na Hasanaginicu. U stanci mi je prišao mladi par s djevojčicom koja je širom otvorila oči i rekla: ”Izet!” Njezina mama mi je rekla da kad Josipica ne želi jesti, da joj samo kažu kako je to poslao Izet i malena sve pojede. To je bio najveći kompliment u mojem glumačkom životu. Razmišljao sam kako djeca postaju fanovi serije. Odgovor je jednostavan. Djeca vole vidjeti roditelje da se smiju. I još k tome vide da se smiju nekim glumcima s kojima je u društvu neki stari vječito napeti čangrizavi brkati dedica, počnu to pažljivije gledati jer ponekad moja gluma i nije daleko od crtića. I, eto ti najmlađih fanova.

Prepoznajete li sebe ponekad u Izetu ili ste potpuno drukčiji od njega?

- U Izetu je i moja baba, i nečiji dida i nečiji tata i nečija teta, ali sam siguran da mu je otac 1000 posto Feđa Isović. Sad smo snimali epizodu u kojoj se umjesto, nažalost pokojnog Vanje Dracha, mog dobrog, dobrog i divnog prijatelja, pojavljuje moj dragi kolega Boro Stjepanović kao Đuro ginekolog, na što pisac Isović kroz usta Izeta Fazlinovića kaže: ”Ima li ljepšeg radnog mjesta, nego cijeli život provesti među ženskim nogama.” Pa zar nije duhovit!? Ili, kad je Izet s Đurom u svom stanu otvorio ginekološku ordinaciju, doktor negdje otišao, a pripitom Izetu ušla neka žena. Dijalog ide ovako: ”I kažete, gospođo, opadaju vam dlake? Pa nije vam loša frizura.“ Na to će žena: “Ali, gospodine, opadaju mi dole.” ”E moja gospođo, ja vas kao stručnjak za te stvari moram pitati jedno intimno pitanje: koliko puta upražnjavate ono…” Gospođa kaže: ”Pa, otprilike 15 puta sedmično.” ”Uuuu, u tome je, draga moja gospođo, problem. Ni na autoputu ne raste trava. Hajte vi s milim bogom kod frizera.” Zatvori za njom vrata i kaže: ”Šezdeset puta mjesečno! Pa da je armirani beton, izlizo bi se! E da mi je upoznati tog mahera, mora da je strašno ćelav.“ Eto to je Feđa Isović.

Ako se snimanje ne nastavi, hoće li se to dogoditi i zbog prosvjeda muslimanskih vjernika, posebice udruge žena Srebrenice, kojima je zasmetala epizoda u kojoj Izet pokapa svinju?

- Ne daj Bože nikome da uvrijedi ožalošćene, jadne i malo je reći nesretne žene Srebrenice, da ih takne, a kamoli da njima manipulira u političke svrhe pred nadolazeće izbore! Mamina mama je u Drugom svjetskom ratu izgubila 18-godišnjeg sina Faika, ne zna se ni gdje, ni kako skončao. Povazdan je molila Boga i klanjala je svih pet namaza. Nije bilo dana a da se nije isplakala. Bio sam mali i, ne znajući za to, pitao sam mamu zašto stara majka stalno plače. Odgovor je bio, slaba na živce. Kad smo deset godina poslije rata dobili radio, gasio se istog trena kad je počela muzika. Već sam bio dorastao do momčića kad sam doznao da je Faik bio u njemačkoj vojsci i da je mamina mama mogla od Nijemaca za njega dobiti penziju. Teško smo živjeli i svaki dinar bi nam dobro došao, a kamoli njemačka penzija. Stara majka o tome nije htjela ni čuti. Razgovarali smo o Faiku i ona mi je fino rekla: “Sine moj dragi, kako će mati živiti od para za sinovu mrtvu glavu?” Zato neka mi nitko ne spominje nesretne žene Srebrenice koje su izgubile sinove, braću, očeve, muževe, a neke ostale bez ikog na ovome svijetu. Vjerujte, nije ženama Srebrenice, i ne samo njima, nego svim nesretnim ženama svijeta, ni do svirke ni do tv-zabave. A, eventualni nastavak snimanja isključivo ovisi o piscu, producentu, režiseru i nas nekolicini neizbježnih likova, a ne o manipulatorima koji se koriste tuđim jadima i nesrećama u političke svrhe, a sebe su, vjerujte, vrlo dobro zbrinuli. Doktor Điđimilović i Izet su u seriji u Međugorju prodavali pravoslavne ikone pa se nitko od katolika nije našao uvrijeđenim.

Kakvu je ulogu, po vama, odigrao Ćiro Blažević u pomirenju naroda u BiH?

- Bio sam na dvije utakmice bosansko-hercegovačke reprezentacije. Da se momcima posrećilo u Portugalu i da nije bilo onih greda i stativa, BiH bi išla na SP, a Ćiro bi i dalje bio izbornik. Na utakmicama u Zenici nije bilo vjerskih obilježja i zato mogu reći – Zenica, skidam ti kapu, ovo je navijanje, to je sport. I Ćiri apsoluto skidam kapu. Jedina je satisfakcija navijačima BiH da se jedan manji dio BiH momaka kvalificirao sa Slovenijom na SP.

Nosite li i inače brkove, ili su vam ostali od Izeta?

- Ostali su jer u travnju nastavljam snimati film u Sloveniji i trebat će mi još za novu ulogu u filmu koji snima Goran Vojnović. Ali pred ljeto ću se obrijati. Nisam brkoljubac, ali zbog posla bi čovjek danas u ovoj neimaštini svašta napravio.

Komedija i tragedija

Je li vam teže glumiti u komediji ili u nekom ozbiljnijem žanru?

- Jednako mi je lako raditi i jedno i drugo jer to volim. Vrlo je tanka nit između tragedije i komedije. Poštujem glumce koji igraju samo komediju ili samo tragediju, ali obožavam one koji su jednako dobri i u jednom i u drugom žanru. Pa dosta sam se u teatru, na filmu i televiziji naubijao i bio ubijen.

Slažete li se s tvrdnjama da hrvatske humorističke serije nisu dobre poput bosanskih ili srpskih?

- Ne slažem se. Bilo je u Hrvatskoj dobrih humorističkih serija. “Prosjaci i sinovi”, ”Mejaši”, a da ne govorim o Smojinu ”Velom mistu”… No, scenaristički posao očito je slabo plaćen. Isović je do sada napisao 96 epizoda, svaka epizoda ima više od četrdesetak kartica. Blago rečeno, roman od 4000 stranica! Za to bi negdje na zapadu sagradio dvorac.

Što biste vi radili da niste glumac?

- Kad već ne mogu biti gusar, ni kauboj ni Indijanac, onda bih bio dekster. I sada sam ponekad detektiv kada proučavam uloge i propitujem samoga sebe, ali ipak ne nosim glavu u torbi.

Mislite li da se danas, bez obzira na krizu, ipak naprednije živi?

- Vremena su ekonomski jako teška. Lopovi rade na sve strane – od naših sitnih do velikih svjetskih. Narod je pokraden i zadužen. Mislim da su ovo najteža vremena koja pamtim i da dolaze još teža. U Hrvatskoj je danas približno 1000 glumaca. Probajte ih sada nabrojiti 50 ili 100! A i oni preostali moraju od nečega živjeti. Nikad se nije toliko snimalo kao danas, pa svejedno neki glumci od glume ne mogu živjeti.

Tvrdite da vas kod žena više privlači inteligencija nego ljepota?

- Svakom čovjeku je draže ispred sebe imati osobu iz čijih očiju isijava ljepota. I ženama je ljepše gledati nekog mladog dečka nego ćelavog starog jarca s brčićima. Obožavam žene koje nisu umjetne, danas svaka može dobro izgledati uz pomoć plastične kirurgije i šminke. Volim prirodnu ljepotu.

Smatrate li da je ulazak u EU Sloveniji donio značajan napredak, mora li i Hrvatska što prije postati članica?

- Kaže se: što južnije, to tužnije. Ja mislim da je što južnije, to veselije i duhovitije. Kad djeca nemaju igračke, sama izmišljaju igre i tako razvijaju maštu i kreativnost. Nikola Tesla nije došao iz Glembajevih nego iz ličkog siromaštva i neimaštine. Slovenci su ušli u EU jer su puno prije ostalih razmišljali na zapadnjački način. Mnogo mi znači što ću pred vlastitom kućom sjesti u auto i voziti se do Stockholma bez granica i carinika koji provjerava švercam li traperice ili mi zavlači ruku na nezgodna mjesta.

Što biste rekli premijerki da vam ponudi mjesto ministra kulture?

- Pa nije ni premijerka Jadranka, bez obzira na ime, veslo sisala. Al’ nije ni Mujo baš toliki Mujo.
jutarnji.hr

 
Nema komentara

Dodaj komentar

* obavezno polje

*

*
CAPTCHA image for SPAM prevention
Ako ne možete pročitati riječ, kliknite ovdje.
*
*