Čepićko jezero, isušeno jezero na Labinštini (Labinšćini), na mjestu kojeg je danas Čepićko polje.
Na starim zemljovidima javlja se pod više imena: Kožljačko jezero, Zhepizer See, Sisolsko jezero, Gessaro.
Bilo je u zapadnom i jugozapadnom dijelu podnožja planinskoga masiva Učke, zapadno od uzvisine Sisola, u južnom dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300 m. Jezersko dno bilo je na koti od 24 metra nadmorske visine. Ovdje je Boljunšćica (Boljunčica) koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od Kožljaka.
Prije ledenoga doba ovo je bilo polje. Boljunšćica je u ledenom dobu s flišnog područja doplavljivala nanose čime je začepila prirodni ponor. Začepljenjem mjesta otjecanja voda se zadržavala, polje je poplavljivano i postupno se pretvorilo u jezero. Voda je u jezeru bila skoro cijelu godinu. Jezero je površinom ovisno o dotoku vode iz slijeva Boljunčice i oborinama variralo između 5,4 i 8,6 km2, a dubina od 1 do 2,5 metra. Kad je bio najviši vodostaj višak vode prelijevao se u Rašu.
Floru je činila trstika i šaš. Faunu je činio bogati riblji fond (jegulja, šaran), ptice (divlja patka, bijela roda, labud), a od nižih životinja komarci malaričari zbog čega je okolno stanovništvo dosta obolijevalo.
Čepićko jezero muljevito i malarično leglo komaraca i nezdrave klime
Kako je nestalo Čepićko jezero, malo je onih koji se toga još uvijek sjećaju, a ipak se čini kako to nije bilo tako davno. O isušivanju Čepićkog jezera razmišljalo se vrlo dugo. Jezero je navodno bilo muljevito i malarično leglo komaraca i nezdrave klime. Bilo je tu šarana, jegulja, klena i druge slatkovodne ribe, pa se lokalno stanovništvo bavilo ribarstvom.
Potkraj 18. stoljeća Austrija i Venecija zajednički dokumentiraju prijedlog plana, a čitavo stoljeće kasnije izrađuje se projekt o uređenju riječnih tokova Raše i Boljunčice, te dobivanju velikih plodnih površina. 1902. godine kreće uređenje ušća rijeke Raše, ali s višegodišnjim prekidima zbog nedostatka financijskih sredstava.
U siječnju, 1928. godine započelo je kopanje vanjskih kanala, a probijanje tunela okončano je u kolovozu. Radovi su trajali 4 godine. Za kopanje 1.3 km odvodnih kanala i tunela utrošeno je 199 074 nadnica. Radilo se u tri smjene.
U 13 sati i 23 minute tog 11. prosinca 1932. probijena je brana ispred ulaznog portala da bi onda ogromna vodena masa iz jezera za 26 minuta stigla do Plominskog zaljeva. U siječnju, 1933. godine sva voda je istekla, da bi već istoga ljeta započela melioracija i uređenje poljoprivrednog zemljišta.
Proces melioracije dovršen je 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunšćice.
U nastavku je video o proboju brane i početku isušivanja Čepićkog polja:
Izdvojena fotografija: Autor Nepoznat