Često na Facebooku gledam fotografije pulskih tvrđava koje objavljuje kolega Zvjezdan Strahinja. On ih uvijek prikaže na jedan poseban način. Nije to suho nabrajanje podataka kao što su godina izgradnje, broj vojnika, kalibar topova, nego priča s nekom intrigom, anegdotom, tračkom nepoznatog. I onda se dogodi da grad koji znaš „u dušu“ odjednom izgleda drugačije. Kao da šetaš ulicama koje si prelazio sto puta, ali netko ti pokaže mali ukras na prozoru ili znak na fasadi, pa odjednom sve poprimi novu dimenziju.
Upravo zbog toga sam se veselila odlasku na otočić Sveti Andrija, skriveni dragulj u samom srcu pulskog zaljeva. Do njega se, zapravo, stigne za tren. Samo nekoliko minuta brodićem s Katarine, koja, usput rečeno, i sama nekad bijaše otok, i eto te na mjestu koje, iako na dohvat ruke, ima predznak zabranjenog. Dvije je godine bilo posve zatvoren za javnost, navodno zbog opasnosti od rupa, otvorenih bunara i famoznih „velikih štakora“. Strahinja se na to samo nasmijao. „Nikad nisam vidio takvog štakora ovdje,“ kaže mi na brodu za Svetog Andriju, „a i da jesam, zar ga ne bi bilo i u svakoj drugoj šumi?“ Drugim riječima, otok nije strašan, ali je enigmatičan. I upravo to ga čini privlačnim.
Dolazak na „zabranjeni“ otok
Prvi korak na obalu Svetog Andrije podsjeća na ulazak u neku drugu dimenziju. S kopna ga gledaš svaki dan, čini ti se blizak i pitom, a onda staneš na njega i shvatiš da je zapravo gust, zarastao, divlji. Kao da se priroda za ove dvije godine zabrane dodatno razmahala i rekla: „E sad je ovo moje.“ Šuma ovdje nije samo pozadina, nego glavni lik. Raslinje koje su sadili još Austrijanci kako bi sakrili tvrđavu sada je progutalo gotovo sve. Nekada goli kameni otočić pretvoren je u pravu malu prašumu.
Nastavak reportaže pročitajte na blogu Helloistria:
Otočić Sveti Andrija: Čuvar Pule, prašuma u zaljevu i potopljeni brod