Dok Holcim u Koromačnu planira hvatanje, ukapljivanje i brodski transport ugljikova dioksida do geološkog skladišta, u Poljskoj već radi industrijsko pilot-postrojenje koje CO₂ iz dimnih plinova cementare trajno veže u reciklirani beton. Industrijsku opremu isporučila je poljska tvrtka WAKRO, a projekt razvija Heidelberg Materials. Istražili smo koliko je tehnologija napredovala i može li predstavljati alternativu projektu KOdeCO Net Zero.
Rasprava o budućnosti cementare Holcim u Koromačnu posljednjih se mjeseci uglavnom vodi oko projekta KOdeCO Net Zero, kojim se planira izdvajanje ugljikova dioksida iz dimnih plinova, njegovo ukapljivanje, transport brodovima i trajno geološko skladištenje ispod Sredozemnog mora.
Projekt je izazvao protivljenje dijela stanovnika Labinštine, a o njegovoj budućnosti raspravljaju i predstavnici lokalne i regionalne vlasti.
Međutim, postoji i pitanje koje dosad nije dobilo dovoljno prostora u javnoj raspravi: može li se ugljikov dioksid iz cementare pretvoriti u koristan građevinski materijal, umjesto da se odvozi na podzemno skladištenje?
Takve tehnologije nisu samo laboratorijska ideja. U Poljskoj je već izgrađeno industrijsko pilot-postrojenje koje izravno koristi dimne plinove cementare za mineralizaciju ugljikova dioksida.
Posebno je zanimljivo što postoje konkretni podaci o izvedenim radovima, proizvođaču opreme i postignutom industrijskom kapacitetu.
U Poljskoj već radi postrojenje koje CO₂ veže u reciklirani beton
Jedan od najzanimljivijih europskih projekata nalazi se u cementari Górażdże, u vlasništvu grupacije Heidelberg Materials.
Ondje je 2025. godine pokrenuto pilot-postrojenje razvijeno u sklopu europskog projekta CARBON4MINERALS, koji istražuje mogućnost korištenja ugljikova dioksida iz industrijskih procesa za proizvodnju građevinskih materijala.
U središtu postrojenja nalazi se tehnologija ReConcrete.
Proces koristi sitni prah dobiven recikliranjem starog betona. Taj materijal sadrži mineralne spojeve koji mogu reagirati s ugljikovim dioksidom.
Kada se reciklirani betonski prah dovede u kontakt s dimnim plinovima cementare, dio CO₂ kemijski se veže u stabilne karbonatne spojeve.
Najvažnija posebnost ove tehnologije jest što ne zahtijeva prethodno izdvajanje čistog ugljikova dioksida iz dimnih plinova.
Za razliku od sustava koji CO₂ prvo hvataju, pročišćavaju, komprimiraju i pripremaju za transport, ovdje se ugljikov dioksid može vezati izravno u procesu obrade mineralnog materijala.
Dobiveni karbonatizirani reciklirani betonski prah, poznat kao cRCP, može se koristiti kao dodatni cementni materijal i djelomično zamijeniti klinker u proizvodnji cementa.
Time se ostvaruju dva učinka: dio CO₂ trajno se veže u mineralni materijal, a dodatne emisije mogu se izbjeći smanjenjem potrebe za proizvodnjom klinkera.
WAKRO potvrđuje: Industrijska oprema isporučena je i instalirana
Da projekt nije ostao na razini laboratorijskih istraživanja potvrđuje poljska tvrtka WAKRO, specijalizirana za proizvodnju industrijske opreme i cjelovitih tehnoloških linija.
Na svojoj službenoj internetskoj stranici WAKRO je objavio da je tijekom 2025. godine za Heidelberg Materials isporučio i instalirao ključnu opremu za karbonatizaciju recikliranog betona u cementari Górażdże.
Prema opisu projekta, instalirana tehnologija omogućuje trajno vezanje ugljikova dioksida i proizvodnju materijala koji se može ponovno koristiti u cementnoj industriji.
Tvrtka je objavila i fotografije izvedenog industrijskog postrojenja.
Riječ je o važnoj potvrdi jer pokazuje da za tehnologiju postoje proizvedena i instalirana industrijska oprema, izvedeni radovi i stvarno mjesto primjene.
Dodatnu potvrdu nalazimo u službenom godišnjem izvješću Heidelberg Materialsa za 2025. godinu.
U njemu kompanija navodi da je reaktor za karbonatizaciju u Górażdżu u pogonu od svibnja 2025. te da je do kraja rujna iste godine dosegnuo projektirani kapacitet od 1,5 tona obrađenog materijala na sat, uz postizanje ciljanog stupnja karbonatizacije.
Noviji podaci projekta CARBON4MINERALS govore i o demonstriranom stabilnom radu s približno pet tona obrađenog materijala na sat.
To pokazuje da se tehnologija razvija i testira u stvarnom industrijskom okruženju, iako je još riječ o pilot-postrojenju, a ne o sustavu koji može preuzeti cjelokupne emisije velike cementare.
Koliko se CO₂ doista može trajno vezati?
Prema podacima iz projekta CARBON4MINERALS, postupkom karbonatizacije u poljskom pilot-postrojenju može se trajno vezati približno 100 do 150 kilograma CO₂ po toni obrađenog recikliranog betonskog praha.
Heidelberg Materials navodi i mogućnost ukupnog smanjenja emisija od približno 900 do 1.000 kilograma CO₂ po toni obrađenog materijala.
No ta dva podatka ne znače isto.
Približno 100 do 150 kilograma predstavlja CO₂ koji se izravno i trajno veže mineralizacijom.
Preostali dio potencijalnog smanjenja emisija odnosi se prvenstveno na izbjegavanje emisija zahvaljujući zamjeni dijela klinkera karbonatiziranim recikliranim materijalom.
Ta je razlika ključna za razumijevanje stvarnog učinka tehnologije.
Mineralizacija, dakle, može istodobno trajno pohraniti određenu količinu ugljikova dioksida i smanjiti buduće emisije proizvodnje cementa, ali ti se učinci ne smiju međusobno poistovjećivati.
Koliko bi materijala trebalo za Koromačno?
Holcim za projekt KOdeCO Net Zero predviđa godišnje hvatanje i trajno skladištenje približno 366.000 tona ugljikova dioksida.
Kada bi se ta količina pokušala u cijelosti obuhvatiti mineralizacijom prema rezultatima poljskog pilot-postrojenja, uz vezanje 100 do 150 kilograma CO₂ po toni materijala, trebalo bi osigurati približno 2,4 do 3,7 milijuna tona recikliranog betonskog praha godišnje.
Riječ je o ilustrativnom izračunu koji pokazuje razmjere izazova, a ne o procjeni stvarne izvedivosti takvog projekta u Istri.
Za primjenu takve tehnologije trebalo bi osigurati velike količine prikladnog mineralnog materijala, odgovarajuću infrastrukturu, energiju, prostor i tržište za proizvedene građevinske proizvode.
Zbog toga se trenutačno ne može zaključiti da bi poljska tehnologija mogla u cijelosti zamijeniti planirani sustav skladištenja CO₂ u Koromačnu.
Međutim, moguće je razmotriti može li mineralizacija preuzeti dio emisija ili se kombinirati s drugim tehnologijama dekarbonizacije cementne industrije.
Američka tehnologija proizvodi sintetički vapnenac
Drukčiji pristup razvija američka tvrtka Blue Planet Systems.
Njezina tehnologija koristi ugljikov dioksid i materijale bogate kalcijem za proizvodnju sintetičkog vapnenca, koji se može koristiti kao građevinski agregat.
Proces se temelji na kemijskom vezanju CO₂ u stabilne karbonatne minerale, čime ugljik postaje dio čvrstog građevinskog materijala.
Prema podacima tvrtke, tehnologija se može povezati s industrijskim izvorima ugljikova dioksida, uključujući cementare, bez nužnog prethodnog ukapljivanja CO₂.
Takav pristup otvara mogućnost da se emisije iz industrijske proizvodnje djelomično pretvore u sirovinu za nove građevinske proizvode.
No i ovdje ostaje pitanje industrijskih kapaciteta, dostupnosti odgovarajućih sirovina i ekonomske održivosti.
Javno dostupni podaci zasad ne dokazuju da bi ova tehnologija mogla u cijelosti obraditi emisije cementare poput Koromačna.
I sam Holcim ulaže u mineralizaciju ugljikova dioksida
Posebno zanimljiva činjenica dolazi iz same grupacije Holcim.
Holcim već surađuje sa švedskom tehnološkom tvrtkom Paebbl, koja razvija postupak pretvaranja prethodno uhvaćenog ugljikova dioksida u mineralne dodatke građevinskim materijalima.
U svibnju 2026. godine Holcim je objavio rezultate prve komercijalne primjene takvog materijala u suradnji s Paebblom i građevinskom kompanijom Goldbeck u Njemačkoj.
Na projektu je u betonskoj konstrukciji površine 420 četvornih metara trajno vezano 886 kilograma CO₂.
Prema podacima objavljenima o projektu, korištenjem nove formulacije smanjena je i potrebna količina cementa u odnosu na referentnu mješavinu.
To potvrđuje da Holcim, čija je cementara u Koromačnu u središtu rasprave o projektu KOdeCO, već sudjeluje u razvoju i komercijalnoj primjeni mineralizacije CO₂.
Važno je pritom naglasiti da Paebblova tehnologija koristi prethodno uhvaćeni ugljikov dioksid, dok poljski ReConcrete može koristiti dimne plinove cementare izravno.
Riječ je o različitim tehnološkim pristupima koji se ne mogu jednostavno izjednačiti.
No činjenica da Holcim već sudjeluje u razvoju takvih rješenja otvara opravdano pitanje jesu li ona razmatrana tijekom pripreme projekta u Koromačnu.
Zašto cementare uopće trebaju nove tehnologije?
Proizvodnja cementa jedan je od zahtjevnijih industrijskih procesa kada je riječ o smanjenju emisija ugljikova dioksida.
Za razliku od industrija u kojima je najveći dio emisija povezan s potrošnjom fosilnih goriva, u cementarama značajan dio CO₂ nastaje tijekom same kemijske pretvorbe vapnenca u klinker.
Zbog toga ni potpuni prelazak na obnovljivu energiju ne bi uklonio sve emisije povezane s tradicionalnom proizvodnjom cementa.
Upravo se zato paralelno razvijaju različita rješenja: hvatanje i geološko skladištenje CO₂, mineralizacija, smanjenje udjela klinkera, alternativni cementni materijali i recikliranje građevinskog otpada.
Takvi postupci ne moraju nužno isključivati jedan drugi.
Naprotiv, njihovo kombiniranje moglo bi u pojedinim postrojenjima omogućiti veće smanjenje emisija nego primjena samo jedne tehnologije.
Ključno pitanje: Jesu li alternative razmotrene za Koromačno?
Prema javno dostupnoj dokumentaciji nije moguće utvrditi je li tijekom pripreme projekta KOdeCO Net Zero izrađena detaljna usporedba različitih tehnoloških pristupa koji uključuju i mineralizaciju ugljikova dioksida.
Nije poznato ni je li Holcim analizirao mogućnost povezivanja cementare Koromačno s tehnologijama koje njegova međunarodna grupacija već razvija.
Za ozbiljnu usporedbu trebalo bi utvrditi koliki dio emisija pojedina tehnologija može obuhvatiti, koliko stoji njezina izgradnja i rad, kakve su potrebe za energijom i vodom te postoje li u Hrvatskoj odgovarajuće sirovine.
Jednako je važno procijeniti ukupni utjecaj na okoliš, uključujući transport materijala i mogućnosti njihove uporabe u građevinskoj industriji.
CO₂ kao otpad ili kao industrijska sirovina?
Poljski primjer pokazuje da ugljikov dioksid iz cementne industrije ne mora nužno završiti u geološkom skladištu.
U cementari Górażdże već postoji industrijski sustav koji CO₂ iz dimnih plinova trajno veže u reciklirani betonski materijal.
Proizvođač opreme WAKRO potvrđuje izvedenu instalaciju, Heidelberg Materials objavljuje podatke o radu postrojenja, a europski projekt CARBON4MINERALS nastavlja ispitivanja mogućnosti šire industrijske primjene.
Sličan smjer razvoja prisutan je i u drugim kompanijama, uključujući Holcim.
To ne znači da je pronađena gotova zamjena za projekt KOdeCO Net Zero. Tehnologije mineralizacije imaju svoja ograničenja, a posebno je zahtjevno povećati njihov kapacitet na stotine tisuća tona CO₂ godišnje.
Međutim, njihovo postojanje pokazuje da geološko skladištenje nije jedini mogući način trajnog vezanja ugljikova dioksida.
U trenutku kada građani Labinštine, lokalna vlast, nadležne institucije i investitor raspravljaju o budućnosti cementare, bilo bi korisno javno predstaviti usporednu analizu svih tehnološki relevantnih rješenja.
Jer pitanje budućnosti Koromačna nije samo može li se ugljikov dioksid uhvatiti prije izlaska iz dimnjaka. Jednako je važno pitanje što se s tim ugljikovim dioksidom može učiniti nakon hvatanja – i postoji li rješenje koje bi istodobno bilo prihvatljivo za industriju, okoliš i lokalnu zajednicu.
ISKA ISTRAŽUJE – prvi dio istraživačkog serijala o tehnologijama smanjenja emisija CO₂ i mogućim alternativama projektu KOdeCO Net Zero.
fotot: Wakro Heidelberg Materials Górażdże Cement Plant