Međunarodni Dan ljudskih prava – Deklaracija o pravima čovjeka

Međunarodni Dan ljudskih prava obilježava se 10. prosinca svake godine, na dan kada je 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Deklaracijom se pozivaju svi narodi na priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji kao temelja slobode, pravde i mira u svijetu.

Mnoge vladine i nevladine organizacije koje djeluju na području zaštite ljudskih prava na ovaj dan izvještavaju o stanju ljudskih prava, organiziraju izložbe i konferencije te dodjeljuju nagrade zaslužnima za obranu ljudskih prava i sloboda.

Opću deklaraciju o ljudskim pravima je 1948. godine na Općoj skupštini UN-a podržalo četrdeset i osam država, a osam država bilo je suzdržano. Deklaracija je, kao što piše u preambuli, proglašena “zajedničkim mjerilom postignuća svih naroda i nacija” kojoj svi pojedinci i društva trebaju težiti “kako bi se postupnim domaćim i međunarodnim mjerama osiguralo njihovo opće i djelotvorno priznanje i primjena”. Iako su je i kritičari i zagovaratelji ocijenili više deklarativnom negoli obvezujućom, Deklaracija je potaknula formuliranje više od 60 mehanizama za zaštitu ljudskih prava koji zajedno predstavljaju danas važeći međunarodni standard zaštite ljudskih prava.

Službeno je Dan ljudskih prava ustanovljen 1950. kada je Opća skupštine UN-a usvojila rezoluciju 423(V) u kojoj se pozivaju sve države članice kao i druge zainteresirane organizacije da prihvate 10. prosinca kao Dan ljudskih prava. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava glavni je dužnosnik za ljudska prava Ujedinjenih naroda i kao takav zadužen za koordinaciju aktivnosti obilježavanja Dana ljudskih prava.

Deklaracija o pravima čovjeka

Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je na Općoj skupštini UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura “zajedničko razumijevanje” ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom sljedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.«

Članak 1. svečano proglašava:

»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. “katalog ljudskih prava”, u kojem se:

• zabranjuje ropstvo (čl. 4),
• zabranjuje tortura (čl. 5.),

• zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
• pravo na život (čl. 3.),
• pravo na slobodu (čl. 3.),
• pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

• pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. – 12.),

• pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

• pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

• pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

• pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

• pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

• pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

• pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

• pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

• pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

• pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

• pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije – jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

• pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

• pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

• pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

• pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

• pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju “jednako dostupno svima na osnovi uspjeha” (čl. 26.),

• pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

• pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

• pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 28.)

• pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 29.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima – oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.

Izdvojena fotografija: Autor FDR Presidential Library & Museum