Sinoć je u maloj sali Disco kluba Uljanik otvorena izložba živućih pulskih grafita uz 28 autorskih tekstova. Nakon što je mjesecima strpljivo fotografirao preostale pulske urbane grafite, Zlatko Gotovac ih je sinoć izložio uz popratne tekstove puležana koji su sudjelovali u tom vremenu.
Pop kultura kao identitet
Pulski grafiti i glazba osamdesetih ustvari jesu bili usko povezani u moje vrijeme. Pop kultura kroz koju smo učili engleski jezik, upoznavali zapad te razvijalu društvenu angažiranost bila je u to vrijeme glavna pokretačka snaga. Grafiti su povremeno nudili taj bunt i novo usvojena razmišljanja ili stavove koje smo morali nekako argumentirati. Sjetite se, naši zidovi osamdesetih nisu govorili i prikazivali gdje smo putovali, dobro jeli ili koga smo voljeli. Naši zidovi osamdesetih bili su stanje našeg uma. Pročitao bi negdje grafit i odmah si nadogradio svoj stav kroz apstraktnu dimenziju onoga što je autor želio reći. Simple Mindas ili pak The Residents označavali su kompletno stanje duha i smjera u koji spadaš.
Sjećam se Denisa Bočeva koji je prvo bratu a onda i bratovom ostatku društva donio informaciju o The Residents, bendu koji skriva svoje lice i nudi neviđenu avangardu ravnu današnjem Banksyu. Jedno vrijeme je čak bila i priča o tome kako se radi o samim Beatlesima skrivenim ispod tog magičnog oka.
Simple Minds, U2, Depeche Mode al prije svega Yazoo bili su moj prvi ozbiljan ulazak u svijet pop glazbe i svjetskog novog vala koji je meni bio istinski prozor u svijet. Redovna mjesečna kupovina ploča od ušteđenog džeparca, listanje Pop Rocka i Brava, večernje slušanje glazbe iz Diska Uljanik ležeći na klupi ispred zgrade na adresi Jeretova 14 na Stoji, označili su to moje romantično glazbeno doba. Moje sazrijevanje uz tu glazbu meni je bilo garancija da sam na pravom putu i da je moj glazbenu ukus ustvari moj životni odabir stava i odnosa prema svijetu. Na koji je to način odredilo moj kasniji život mogu potvrditi kroz moj rad. I danas dan, moj prvi glazbeni odabir dok sjedim za radijskim miks pultom je glazba osamdesetih.
Način na koji smo se provodili u Circolu, Uljaniku, Hotelu Puli teško je danas zamisliv. Horde mladih ljudi koji su se kao nomadi selili iz jednog mjesta u drugo, pješke, rijedak je izuzetak danas. Za putovanje na koncerte u Rijeku, Ljubljanu ili Zagreb imali smo par kožnjaka koje smo posudjivali jedan od drugog. Nekada ništa nije bilo teško ali prvenstveno jer smo vjerovali u to što smo radili i kako smo se ponašali. Nije bilo drugog načina. Ono što si bio bilo je vidljivo i jasno iz daleka i tu kompromisa nije bilo.
Malo mi je teško pisati i cijelo vrijeme voditi računa kako ne plačem za prošlim vremenima jer sam kao i tada i danas u budućnosti. Ono što se događalo u to vrijeme, oplemenilo me je i tjeralo naprijed. Tako da se istinski nadam kako sam uspio zadržati taj odmak i pokazati da je mene to vrijeme istinski usmjerilo.
Sve što sam danas nadogradnja je tih kvalitetnih i dobrih glazbeno društvenih temelja u kojima smo na kraju svi bili dio jedne šire i specifične zajednice.
Autor: Elvis Morina
