U četvrtak, 11. studenog 2021. g. u 20 sat, u HUIU galerija u Zagrebačkoj 27 – Pula, otvorenje je Izložbe “HRAPAVI OBJEKT 1“ Sare Salamon i Hrvoja Spudića.

Hrapavi objekt 1

U formi zvučne instalacije, a realiziran putem metalne ploče, magnetne glave za zapisivanje i reprodukciju te razglasa, predstavlja se eksperimentalni, umjetničko-istraživalački rad Hrapavi objekt 1. Kao dio šire serije pod nazivom Hrapavi objekti, rad ispituje mogućnosti snimanja i reprodukcije elektromagnetskog zvuka upisujući ga u metalne ploče. Budući da se svaki materijal ili tehnika odlikuje specifičnim svojstvima, upisivanjem zvuka i glasa u ploče stvara se jedinstvena prilika za proučavanjem tih specifičnih karakteristika i efekata koje određeni materijal ili tehnika implementiraju u reproduciranu zvučnu sliku.
Željezo postaje medij, odnosno prenosilac zvučnih informacija.

Ovakav umjetnički postupak u sebi sadržava koncepte znanstvenog istraživanja, kao i uporabu specifičnih vizualnih postava koji upotpunjuju doživljaj recipijenta navodeći ga da kroči u novi svijet poimanja umjetnosti i njene svrhe.

Zanimljivo je kako mehanički val frekvencije 16 Hz do 20kHz, odnosno zvuk, u rasponu u kojemu je poznat ljudskome uhu, može postati tema umjetničke preokupacije. U susretu s neočekivanim medijem, zvuk nam dolazi i izmiče, gubi se i probija u vidljivim i nevidljivim hrapavim površinama, osjećajući ga kao šuštav, stran i artificijelan.

Ovo tehnološko i konceptualno istraživanje

Temeljno polazište Hrapavih objekata je sam medij kao izražajno sredstvo odnosno medijska transformacija istoga. Ovaj čin generativnog stvaranja zvuka iz metala u umjetničke svrhe možemo promatrati i u sociološkom kontekstu osvrnuvši se na metal koji postaje simbol velikih ekonomskih promjena za vrijeme industrijske revolucije. Tada su po prvi puta ručni alati zamijenjeni složenim, metalnim strojevima promijenivši zauvijek rad, tj. umnožak sile i prijeđenog puta.

Ovo tehnološko i konceptualno istraživanje postoji na još jednoj razini čitanja, kao poveznica između javnog i galerijskog prostora boraveći na specifičnim lokacijama propalih industrijskih kompleksa u Rijeci i Sisku; ‘pronalasci iz željezare’. Hrapavi objekti nastavljaju se na raniju seriju radova pod nazivom Tihi objekti u kojoj se čitanje i zapisivanje zvuka kontaktno odvijalo preko medija okomitoga papira. U oba rada reinterpretacija umjetničke prakse je materijalna, a tehnologija koja ju omogućava svima nam je dobro poznata: magnetofon, audiokasete, gramofon, fonograf ili grafofon.

Sara Salamon & Hrvoje Spudić; duo su čija umjetnička praksa uključuje raznolike metode rada, od istraživanja arhiva patenata i stručne literature, tehnologijskih istraživanja i stvaranja; do suradnje sa znanstvenim stručnjacima. Zvuk i svjetlo u radovima umjetnika često se tumače i kao fenomenološke zanimljivosti generativnih svojstava na razini valova i vibracija.

Ovakva praksa kritički pristupa tehnologiji, tehnološkom napretku i samom generiranju radova u tehnologijskoj umjetnosti, dok autori kroz seriju radova Hrapavi objekti neumitno i vješto koketiraju s drugim umjetničkim pravcima i teorijskim okvirima prepoznajući tako primjese sound arta, umjetnosti pogreške (tzv. glitch umjetnost čija je primarna odrednica izazivanje grešaka u sustavima), postmoderne glazbe koja kroz ontološko istraživanje glazbenih medija definira glazbu kao mrežu elektronskih informacija na rubu biološkog i elektronskog, te pojma dekonstrukcije kojeg francuski filozof J. Derrida još 1960-ih vidi kao „dvostruku gestu“ raz-gradnje, odnosno kao zamisao da spoznajna svijest dolazi do uvida tako što svladava formu na putu prema sadržaju.

Iako se umjetnost Sare & Hrvoja neskromno može opisati kao jedinstvena, prepoznatljiva i inovativna, na ozbiljnosti im daje i činjenica da slične umjetniče prakse prepoznajemo u djelovanju nekih svjetskih imena poput grčkog umjetnika Panayiotisa Vassilakisa (Takis) poznatog po svojim kinetičkim skulpturama, talijanske vizualne umjetnice Tatiane Trouvé, te koreanske umjetnice Koo Jeong A čiji rad uključuje intersubjektivne pojave, digitalne značajke i pravovremene imaginarije sa sposobnošću pretvaranja u skulpturu i slikarstvo velikih razmjera, kao i film, animaciju, zvuk i miris za ponovno otkrivanje arhitektonskog prostora.

Hrvoje Spudić (1987.) istraživač je tehnika i tehnologija medija. U svojoj umjetničkoj praksi bavi se zvukom, slikom, svjetlom, mehaničkim kontrapcijama i tiskom ulazeći u njihove najmanje jedinice.

Član je eksperimentalnog laboratorija Klubvizija gdje razvija eksperimente sa slikom i zvukom na 16mm filmu. Izlaže na samostalnim i grupnim izložbama od kojih se ističu one u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, galeriji 3m3 u Beogradu i na festivalu Sound Art Inkubator i Device_art 4.013. 2020. osvaja “Nagradu za mladog umjetnika 55. zagrebačkog salona” za vizualni identitet 30. muzičkog bijenala Zagreb (u grupi sa Svenom Sorićem, Sarom Salamon i Tinom Dožićem).

Diplomirao je 2015. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je danas zaposlen kao asistent Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje. Dugogodišnji je suradnik udruge 25fps.

Sara Salamon (1991.) diplomirala je na smjeru Medijskih umjetnosti i praksi na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Djeluje u poljima različitih umjetničkih praksi, kao vizualna umjetnica, snimateljica, i montažerka. U radu najčešće pokušava iznevjeriti medij inspirirana kolektivnim divljinama i stvarnosti koja izmiče. Od 2013. do 2021. godine prezentirala je svoje umjetničke radove i kolaborativne projekte na više grupnih i samostalnih izložbi u Rijeci, Sisku, Zagrebu, Ljubljani, Grazu i Berlinu (poput MMSU u Rijeci, Touch Me festival 2020, Galerija VN u Zagrebu, Galerija Kortil u Rijeci). Izvodi razne eksperimente s Hrvojem Spudićem, a članica je kolektiva B.A.K.A. produkcija, M28 i Platforma za eksperiment.

Program HUIU galerije sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture RH, Upravnog odjela za kulturu Grada Pule i Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije.

Facebook Komentari