Na Maloj sceni INK Gradskog kazališta Pula povodom otvaranja nove kazališne sezone pod geslom Oda mladosti uoči premijerne izvedbe predstave Majka i dijete autora Jona Fossea u režiji Matije Ferlina 29. rujna u 20 sati održana je prva konferencija za medije u novoj kazališnoj sezoni.
Majka i dijete jedan je od ranijih dramskih tekstova iznimnog norveškog autora Jona Fossea, čiji jednostavan ali istovremeno monumentalan naslov s nevjerojatnom adekvatnošću i preciznošću definira snažnu duodramu o pokušaju komunikacije u jednom od najkompleksnijih odnosa koji dvoje ljudi može imati – onom majke i njezina potomka, pojasnio je Matija Ferlin nakon što su Jadranka Đokić i Ugo Korani izveli djelić predstave na Maloj sceni.
U svojoj prvoj režiji kao umjetnički voditelj INK Pula, Matija Ferlin je za svoje suradnike
odbrao Jadranku Đokić i Uga Koranija te s njima otvara scenski snažan i psihološki
provokativan i kompleksan prostor o najrudimentarnijim granicama intime i ljubavi.
Zašto Jon Fosse?
U Fosseovoj drami majka i sin susreću se nakon mnogo godina odsustva iz međusobnih
života, ali s jasnom naznakom da ni ono malo vremena koje su proveli zajedno nije
zadovoljilo potrebe ni jedne ni druge strane. Ta odsutnost generira ključno pitanje o
samoj esenciji odnosa majke i djeteta te emotivnim i psihološkim posljedicama koje taj
odnos može proizvesti.
„Jedinstveni stil pisanja Jona Fossea potaknuo je u meni snažne asocijacije na pokret i fizičku akciju, notifikacijske prakse u kontekstu kazališta. Njegova upotreba jezika obiluje
jednostavnošću, s kratkim rečenicama i naglašenim ponavljanjem odabranih fraza i riječi.
Ovaj specifičan pristup stvara snažnu prisutnost ritma (formalni puls drame) – koji me, kao
umjetnika usmjerenog na scensku prisutnost, duboko podsjeća na koreografske partiture.
Riječi doživljavam kao pokret u koreografiji. Pokretom ili riječima gradim koreografske slike
u službi prisutnosti. Fosseov književni izričaj mogu usporediti s konceptom slobodne
strukture u koreografskoj praksi. Minimalizam, ponavljanje i introspekcija u njegovim
tekstovima stapaju se s izražajnom poetikom, stvarajući slojeviti i emocionalno bogat okvir.
Ti elementi gotovo su identični u koreografskim praksama gdje pokret postaje jezik. Kao
umjetnika čija strast leži u istraživanju scenske prisutnosti, komad Majka i dijete pruža
nevjerojatnu slobodu tumačenja i otvara beskrajne mogućnosti za interpretaciju zbog svoje
ogoljenosti i jednostavnosti.
Kao umjetnik koji se često bavi odnosom između publike i izvođača, ovaj tekst me inspirira i predstavlja idealan temelj za istraživanje odnosa među izvođačima“
SEZONA 2023/2024 pod geslom “ODA MLADOSTI”
Definiranje „mladosti“ je pitanje utvrđivanja njezina sadržaja, ali i mogućnosti tumačenja
različitih načina na koje se sadržaj uguran pod taj pojam aktivira, kako prema pojmu
„djetinjstva“ tako i prema pojmu „svijeta odraslih“.
U nekim kulturama mladost se definira prema biološkim markerima, kao razdoblje
između puberteta i roditeljstva, dok drugi definiraju mladost u smislu atribucije novog
sociokulturnog statusa sa specifičnim ulogama, ritualima ili odnosima.
Bilo da su definirani kao kvazi-pasivni građani, katkad i lišeni prava sudjelovanja u društvenom ili političkom životu, iako nipošto više djeca, bilo da su na neki način „utišani“, pripadnici te mladosti kontaminirani su nekom osobitom vrstom „odraslosti“, koja uključuje i pasivnost i aktivizam, i napredak i nostalgiju, i zrelost i djetinju radoznalost, i pretpolitičnost i političnost.
Biološke ili kulturalne premise mladosti koje je definiraju kao „stanje između“ ili kao strukturu „još ne“, gotovo kao normativnu nezrelost, često ukazuju i na nedostatak glasa kojim bi se izrazio ovaj problem.
Svaka je mladost, neminovno, obilježena ritualom prijelaza, ritualnim napuštanjem poznatog miljea, ulaskom u život daleko od zajednice, ali i konačnom reintegracijom.
Proces posve nalik onom kazališnom, odnosno limes najosebujnije naravi.
Kao tvorci društva, naime, mladi doprinose stvaranju normi, kao što se i one oblikuju prema njima. Mogu djelovati kao politička snaga koja pogoduje moćnicima, ali stovremeno postaju izvorište otpora ili pak „izbočine“ u složenim procesima participacije, socijalizacije i
emancipacije – mala elita koja spoznaje vrijednosti protivljenja, neslaganja, osporavanja, i
doista može mijenjati svijet.
Spjevati odu takvoj eliti znači prihvatiti izbočine kao slojevitosti.
Oda mladosti tako ostaje prožeta binarnostima, sjetom i melankolijom, zrelošću i sanjarenjem dok istodobno egzistira na fragilnoj granici između kalupa rituala i atletske slobode.