U četvrtak, 24. ožujka 2022. g. u 19.00 sati u HUIU galerija u Zagrebačkoj 27, Pula, otvara se multimedijska izložba „6 metara“ autor Vedrana Ružića.
“Gdje god da se nalazimo čujemo uglavnom buku. Kada je ignoriramo, smeta nam. Kada je slušamo mislimo da je očaravajuća.”
(J. Cage)
Multimedijska izložba nastala je u proteklih godinu dana, a čine je autorski film, crteži žalbi, asfaltni requiem (objekti) i novokomponirana glazba osmišljena upravo o tematici projekta. Cjelokupni opus radova, i s vizualnog i sa zvučnog aspekta, isprepleten je temom vodiljom o rušenju kuća, oduzimanju terena, nezdravom životu koji se nametnuo zbog izgradnje novog autoputa i novog tunela na potezu od Matulja do Tunela Učka. Kratkometražni film prati obitelj koja se, nakon dugogodišnje neizvjesnosti zbog izgradnje nove trake brze ceste, uskoro seli iz svog doma koji se nalazio na samo 6 metara od postojeće ceste.
Nakon izgradnje prve dionice brze ceste Matulji-Tunel Učka 1980. godine, kad je samo mojoj obitelji prisilno otuđeno nekoliko tisuća kvadrata zemlje, krenulo se govoriti o izgradnji kompletnog profila autoputa i ta je neizvjesnost trajala do početka 2021. godine kada je donesena odluka da će nekoliko kuća biti srušeno, pa tako i ona moje obitelji. Do posljednjeg dana nismo znali s koje će strane biti izgrađena nova dionica ceste od državnog interesa i koje će kuće biti srušene, a na svako pitanje upućeno prema poglavarima odgovor je uvijek glasio: “Poštovani, obavijestiti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme”.
Tako su svi ti ljudi postali nevidljivi i zanemarivani te su živjeli punih 20 godina s istim odgovorom, dok su samo željeli znati kada će i hoće li jednom svemu doći kraj. Iz godine u godinu promet je bio sve gušći i glasniji, a život bez bukobrana, koji također nisu postavljeni unatoč brojnim upitima, postao je nesnošljiv.
Kao sudionik toga, uz moju obitelj, susjede i ostale koji prolaze traumu dugogodišnje neizvjesnosti, želim kroz ovu izložbu prikazati (ne)bitnost tih ljudi koji kroz više generacija ostaju bez svoje zemlje i žive uz buku.
Teatar suživota duševne boli pojedinaca i buke prometa u razmaku od samo nekoliko metara iskustvo je koje su mnogi proživjeli živeći na cesti. Kroz “arheološki” sloj zaborava snimio sam eksperimentalni aktivistički film o iskustvu ljudi koji su doživjeli nepravdu ondašnjeg, a mnogi i današnjeg sistema, koji bi trebao biti, ali nije puno bolji?
U jednoj sceni u filmu ispitanici iz moje obitelji projicirani su s vijadukta na autoput te im promet neminovno nadvisuje govor, dok vozila prelaskom ne uočavaju pregaženu sliku, već im svjetlom u noći pobijaju projekcijsko postojanje. Nezdrava okolina stvara pritisak prihvaćanja kao normalne društvene forme svakodnevnog života. Koliko god ti ljudi nastoje živjeti povezani s prirodom njima je nametnut zvuk brzine, buke i nemira koje stvaraju sve brojnija vozila koja prometuju na samo nekoliko metara od njihovih kuća.
Video traje 24 minute iz izračuna t=s/v, odnosno udaljenosti od Tunela Učka do Matulja podijeljenom s dozvoljenom brzinom kretanja vozila na toj dionici u oba smjera.
Da bih dobio kompletan dojam o konstrukciji zvučnog paravana, odlučio sam ponovno postaviti dio glazbenog studija moga brata, budući da je upravo taj studio jedan od objekata koji će uskoro biti srušeni budući da se nalazi na trasi novoga autoputa, zajedno s kućom mojih roditelja. Crteži žalbi prikazuju scene radova na kopanju Tunela Učka, autoputu nekada (80-tih godina) te sada. Da bih ilustrativne prizore prikazao upečatljivijima, na pronađenim isprintanim žalbama stvarao sam crteže koji prekrivaju gotovo svu površinu rada, izuzetak su bile neke izjave ljudi koje su državi i ostalim autoritetima bile i tako nebitne.
“Asfaltni requiem”, odnosno niz od nekoliko objekata položenih na podu na prvu se čine kao sadnice zemlje, no budući da su rađeni od asfalta, odaju počast svim narušenim objektima i oduzetim terenima na trasi Tunela Učka-Matulji.
“Pjesmarica žalbi”, rad načinjen od niza čavlića, metaforično prikazuje dokumente “koji bodu” ljude koji su dobili nalog da isele zbog izgradnje autoputa. Čavli su slagani u ritmu notnoga crtovlja kao nasilan zvuk buke koji je uvijek ugrađen u živote onih uz autoput, dok su njihove izjave postavljene u nizu ispod glazbenih crtovlja kao pjesmarica žalbi.
Zvuk glazbenih kompozicija je eksperimentalano odsviran na bassu i kontrabassu te na limovima različitih veličina. Budući da se cijeli koncept priče vrti oko rušenja kuća, “otimanja” zemljišta te iseljavanja ljudi zbog nove autoceste i izgradnje novog Tunela Učka, u nekim se kompozicijama na trenutak može čuti i istarski prizvuk koji povezuje Istru s ostatkom zemlje u improvizacijskoj – jazz maniri. Elementi korišteni pri skladanju zvuka proizlaze iz esencije koncepta nestabilnosti – gudalo na kontrabassu, odzvanjanje željeznog zvuka zaštitne ograde pri udaru te repetirajući zvukovi prilikom prolaska kamiona.
Životopis: Vedran Ružić (26.8.1986., Rijeka) vizualni je umjetnik i jazz-glazbenik (kontrabas i bas gitara). Pohađao je Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, a diplomirao je 2018. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo. Iza sebe ima trideset samostalnih te desetak zajedničkih izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posljednjih nekoliko godina fokusirao se na izvedbu serijala slika i skulptura s ciljem povezivanja umjetnosti. Autor je četiri jazz-albuma te je dobitnik nagrade Porin. Vedranove izložbe ostvarivale su se u Hrvatskoj i inozemstvu već i na drugoj godini pohađanja Akademije, a kako mu se studij bližio kraju, izložbe su postajale sve učestalije.
Kao aktivni student na oba polja umjetnosti (slikarstvo i glazba), odlučio je napraviti art film “Spiritual Market” u suradnji s redateljima Irom Tomić i Johnom Kardumom, te se u tom projektu okušao kao performer-glumac i kao scenarist. Za taj projekt paralelno je radio scenarij i komponirao glazbu za svoj album. Snimivši album u studiju, odlučio je napraviti istoimeni art film na “zabačenim i zaboravljenim” lokalitetima duž cijele hrvatske obale. Naposljetku, u izrazito teškoj konkurenciji, osvojio je Porina za najbolji jazz album 2017. godine. Akademija primijenjenih umjetnosti dodijelila mu je Posebno priznanje za aktivan rad (2018. godine). Nakon što je uspješno povezao jazz koncert i art film, odlučio je napraviti projekt Libertin sa jazz kvartetom i troje suvremenih plesača.
Za taj projekt prvo je napravio scenarij, potom komponirao i snimio glazbu u studiju te konačno radio probe sa suvremenim plesačima (Nastasja Štefanić, Karolina Šuša, Marko Kalc). Projekt je izašao 2019. godine te opisuje životni put u tri čina: Postanak – Obiteljski san – Libertin. Posljednji čin je onaj u kojemu se napokon odvažavamo biti krojači svojeg života. Sve to vrijeme Ružić istražuje kako glazbenici vide boje kroz tonove, akorde, oblike; te naposljetku održava niz predavanja pod nazivom Povezivanje glazbe i slikarstva ― što je na koncu bila i tema njegovog diplomskog rada.
Većinom izlaže samostalno na konceptu povezivanja vizualne umjetnosti i glazbe. 2020. godine odlazi u Berlin na rezidenciju u „Institut Fur Alles Mogliche“ gdje boravi mjesec dana u stvaranju nove serije te istraživanju muzeja, galerija te jazz klubova.
Izložba traje do 12. travnja 2022. godine i može se posjetiti od ponedjeljka do petka, od 12 do 20 sati.
Program HUIU galerije sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i Zaklade Kultura nova
Kristina Nefat, predsjednica HUIU-a